Vlastu Vidnić mnogi Petrinjci znaju kao socijalnog pedagoga iz Prve osnovne škole. Na mjestu stručnog suradnika u školi, kao diplomirana socijalna pedagoginja, provela je punih 40 godina do odlaska u mirovinu u rujnu 2024. godine.
Tijekom svog radnog staža uglavnom je radila s djecom s razvojnim teškoćama i problemima u ponašanju, a iako je samim tim bio posao bio zahtjevniji i izazovniji ubrzo je u mirovini otkrila kako joj i dalje rad s djecom nedostaje te se ponudila kroz volonterski angažman, bez financijske naknade, našoj Udruzi s kojom je i tijekom svog radnog staža poslovno surađivala.
U Maloj kući u Petrinji od kolovoza ove godine Vlasta s 15-ero predškolske i školske djece, članova naše udruge, kroz individualni pristup, radi na unapređenju i razvoju glasovne sinteze i analize (vježbe na tekstu – čitanje), provodi vježbe na ublažavanju vidne i slušne diskriminacije, vježbe zapažanja, memorije, čitanja, računanja i pisanja, predvježbe motorike i senzomotorike za pisanje i čitanje, kao i na suzbijanju psihosocijalnih nemira. „Djeca s kojima trenutno radim u vašoj Udruzi različitih su razvojnih teškoća te je pristup svakom djetetu različit i ono što mi daje dodatnu motivaciju i izazov je što se moram i unaprijed pripremati za naš susret. U ovo kratko vrijeme već vidimo kod brojne djece male, ali značajne pomake. Krenuli smo „malim koracima“, i taj „obrazovni status“ u početku sastoji se od šaranja, do povlačenja crta, a onda poslije i imitacije slova…. Vjerujem da će i oni s najtežim razvojnim teškoćama vremenom naučiti pisati svoje ime.“ – ponosno nam ističe Vlasta i dodaje: „Srce mi je puno! Jako sam sretna! Dođem kući nakon svog volonterskog dana u Maloj kući i onda još satima poslije razmišljam o tim malim, dnevnim postignućima u razvojnom stanju djeteta s kojim sam danas radila.“
Vlasta u radu s djecom s teškoćama u razvoju daje naglasak i usmjeruje svoj rad prema njihovim pozitivnim potencijalima. Ona ih, kao i u razgovoru s roditeljima, naziva njihovim „bljeskom“. Treba iskoristiti taj njihov „bljesak“ odnosno potencijal i raditi s njima samo one zadatke koje dijete može razumjeti i shvatiti. Mali pomaci su bitni i uvijek gledati pozitivu u radu s njima. Često godinama poslije i sami roditelji zahvaljuju na ovakvom usmjeravanju i savjetovanju kada je pitanje rada s njihovom djecom.
Vlasta ima i lijepa sjećanja na postignuća tijekom svog radnog staža. Ponosna je što je bila dijelom važne slagalice u mnogim životima mladih ljudi. Posebno tu ističe rad s dječakom s ADHD-om koji danas radi kao liječnik, sjeća se još jednog dječaka koji je završio Fakultet političkih znanosti. Šetnjom gradskim parkom doživjela je da joj priđe odrasla osoba i zahvali joj što je danas ono što je i da nikada to ne bi uspio biti bez rada s njom. Doživjela je i u jednom trgovačkom centru da ju mesar pozove iz reda „Oprostite cijenjeni kupci, ja moram poslužiti prvo svoju profesoricu“. Bio je to učenik koji je svojevremeno svoj boravak u školi, s problemima u ponašanju, proveo više u radu s njom, nego u razredu. Upravo je prilikom njihovog susreta i rekao da je samo zahvaljujući njoj postao mesar i danas radi tu gdje radi. Tom prilikom upoznao ju je i sa svojim poslovođom govoreći iste riječi. Sva ta i druga sjećanja na svoje postignuća Vlasta nam je ispričala s velikim osmijehom i ponosom u očima.
Vjerujemo da će neke nove priče ispisati u svoje sjećanje i kroz rad s djecom u Maloj kući. Hvala Vam Vlasta.
